Koliko se tereta prevalilo preko ovih mojih leđa,ponekad mi se cini da godine ne prikazuju starost moga bola.......Sve prolazi,ali sve ostaje,svi ti udarci zivota urezuju se u dubinu moga bica.Ne nanosi ljubav boli i nisu ljudi nesretni zbog teskih i nemogucih ljubavi.Ljudi nanose bol u ime ljubavi,u ime necega sto mozda ni nema imena.Nije me slomila ljubav,zivot ni teska sudbina vec ljudi koji su razorili moj svet ljubavi,okovali moj zivot tugom,bolom i umesali se u moju sudbinu sa zlim namerama.Ali,ha,ljudi nisu svemocni i ja ovako sada slaba,slomljena mogu pobediti zlo.I ja se u inat svemu mogu probuditi sa osmehom na licu!
H. S
Postojalo je nešto što ju je te večeri nagonilo da padne u iskušenje. Možda nekoliko godina ćutanja, okretanja glave na ulici, čežnje za samo jednim pitanjem makar ono bilo “kako si?”, nerazjašnjen raskid, prvi pravi poljupci, dodiri, suze. Stari datum ili pesma koja i posle toliko vremena dovodi do euforije… Ili pogled koji je sve vreme govorio više od hiljadu reči. Toliko vremena, još više ponosa, promena. Postojalo je nešto u njemu oduvek. Nešto zbog čega ga je bilo teško odbiti. Nešto što ju je stalno vraćalo njemu. Možda neka izostavljena reč ili zagrljaj. Ili ono “volim te, ali za oboje je najbolje ovako” na kraju… Dane je provodila pored novog momka. U početku je bilo neizdrživo, nije podnosila tuđe ruke i usne na svojima. Noću bi je obuzimale krize koje smo najčešće zajedno proživljavale. U životu svake devojke, valjda, postoji neko na koga misli, a ne bi trebalo, čuva svoja osećanja kao veliku tajnu i sama se nosi sa njima svaki put kada se probudi ili svako veče kad...