Ne desava se cesto da vas neko od srca pita:"kako si?"Jednom davno, kad sam ja, Hana, bila studenkinja, profesor Srpske književnosti 20. veka, Aleksandar Jerkov, ušao je u kabinet gde smo ga čekali, mi, studenti, i pitao nas je: Kako ste? Ali stvarno, ne kao svi znamo kako su studenti jer oni pripadaju jednom kolektivu čovečanstva zvanom "studenti", već stvarno, onako kao ljudi, kao pojedinci, kako ste?
Muk.
Tajac.
Ni uzdah da se čuje. Ostali smo bez daha, jer... stvarno, svako se za sebe zapitao: kako li sam? Da li to smem da kažem naglas a da nikoga ne uplašim, da se niko za mene ne zabrine, i da mi ne bude oduzeto to što imam jer nisam dobro? Možda bolje da ćutim i da se pravim da je sve u redu!!!!!I ocutasmo svi.....a zasto?Ne znam,valjda je strah prevagnuo!
H.S
Kako poceti iznova,skroz udpicetka,bukvalno od nule pitanje je koje ppasi i najmocnije ljude na svetu. Ne radi se samo o kupovini pustih stvari kako mnogi misle,sto me je prenerazilo u jednoj anketi vec se radi o samoci,o onom teskom osecsju bepripradanja tuge,bola,setnih dati i secanja koja nas zapljuskuju svakog casa. Zeleci da presecemo agoniju u kojoj smo svi proveli jedan zivotni period malo ko od nas razmislja sta ce biti kada budem imao,la tu tisinu i slobodu,da li ce mi trebati ili cu plakati za ovim danima. Naravno da ova misao nikome od nas ne dolazi u ovom obliku pa makar tako i bila postavljena, mi cemo je okrenuti da zvuci kao pitsnje u zelji da brzo odg.sa recima:" da to zelim,"tisinu i spokoj.???Da li.... Ne sigurno jer niko od nas u stvari ni ne zna.mnogo o toj tisini i u tom spokoju insce ga ne bi ni trazili. Sati i sati tisine,praznih pogkeda,zvukova proslidti koji cvile tuzne pesme su pted.Vama... i? gde ste? u koju rupu ste se sskrili hrabri prijstelji,? ...