Zamisljeno je zurila kroz prozor po kojem su kapi jesenje kise klizile kao neprolivene suze iz njenih ociju.
Toliko pitanja bez odgovora,toliko propalih nadanja i promasaja zbog kojih se gorko kaje.
Sada je vec u 40-toj stajala na raskrsnici svog zivota potpuno slomljena i bez imalo radosti u tuznim crnim ocima koje su uokvirivali tamni pudocnjaci.Nekada lepa i nemirna loknasta kosa sada je bezivotno visila sa umornog lica.
:Moram do frizera"pomislila je pogledavsi se na minut u prozorsko staklo.
Pogled joj je skliznuo na ulicu pustu posle letnjeg pljuska.Mladic i devojka iz susednog bloka brzo su koracali ostavljajuci samo zvuk prolaznosti...sigurnog znaka da sve ima kraj i koji je svima nama svirao
zivotnu sonatu.
-"Kakvo ruzno vece,opet nista nisam uradila ni danas" pomislila je okrenuvdi pogled ka starom satu koji je prekinuo mucnu tisinu koja se uvukla u zidove stana svaku prostoriju
Zar su oko nje pravilo je zavere pokazujuci da je ipak u zadnji momenat natera da se trgne i pokrene udarajuci po njenim iovako vec tananim zivcima.Jos jedan pogled ka ulici jos jedan znak da je svesna prolaznsti i vremena koje neumitno juri u nepivrat.
Umorno je pomerila kosu sa lica bacivsi pigled jos jedmom kroz prozor kao kada je cekala da Ros pretrci ulicu
uspinjuci se po dva stepenika do stana. "Kako sam umorna trebala bih da pripremim stvari za sutta
Postojalo je nešto što ju je te večeri nagonilo da padne u iskušenje. Možda nekoliko godina ćutanja, okretanja glave na ulici, čežnje za samo jednim pitanjem makar ono bilo “kako si?”, nerazjašnjen raskid, prvi pravi poljupci, dodiri, suze. Stari datum ili pesma koja i posle toliko vremena dovodi do euforije… Ili pogled koji je sve vreme govorio više od hiljadu reči. Toliko vremena, još više ponosa, promena. Postojalo je nešto u njemu oduvek. Nešto zbog čega ga je bilo teško odbiti. Nešto što ju je stalno vraćalo njemu. Možda neka izostavljena reč ili zagrljaj. Ili ono “volim te, ali za oboje je najbolje ovako” na kraju… Dane je provodila pored novog momka. U početku je bilo neizdrživo, nije podnosila tuđe ruke i usne na svojima. Noću bi je obuzimale krize koje smo najčešće zajedno proživljavale. U životu svake devojke, valjda, postoji neko na koga misli, a ne bi trebalo, čuva svoja osećanja kao veliku tajnu i sama se nosi sa njima svaki put kada se probudi ili svako veče kad...