Virtuala je ovo – kažu… Znam ja to, ali iz svake napisane reči stoji čovek. I nije onda da nema baš nikakve veze sa stvarnosti. Upoznaješ tu isto te neke ljude iza ekrana – družiš se po grupama, inboxu – postanu ipak deo tvog dana. I možda ste udaljeni velikim brojem kilometara, al ipak se dodirujete pisanom reči. I ta pisana reč neće vas dodirnuti fizički, ali će vas dirnuti. Na ovaj il onaj način. Osećati ćete ili radost – jer vas je neko nasmejao, ili bol naneo.. –ili vas je neko razočarao, a i sve ono između te dve krajnosti je stvarnost,kazu ono sto se zivot zove...
H.S
Prica jednog zavodnika..
Sreo sam je sinoć. Kaput ispod kolena, ravna kosa i kišobran u ruci. Koračala je tako samouvereno. Tako bezbrižno, kao da je poslednja osoba na svetu. Godine joj ništa ne mogu. Vreme prolazi, ona ista ostaje. Uhvatio sam joj osmeh dok je sa prodavacem novinama razmenjivala par neobaveznih rečenica. Grupu "mangupa" koji su se okretali za njom kada je kraj gradske fontane prolazila. Smeh kada je sa nekim preko telefona pričala. Pratio sam je, moram priznati. Kao detektiv na tajnom zadatku za njom išao. Nedostaje ta ludica ali ćutim. Ne smem da priznam ni svetu ni sebi. Ostala je uvek sebi dosledna. Žena koja je uvek imala svoje ja. Iza svojih reči uvek stajala, svoje stavove zbog drugih nikada menjala nije. Prototip žene kakvu danas želim. Ista ona koju nekad nisam znao da čuvam. Nisam hteo. Bilo me je briga. Mislio sam, mladost, ludost, proći će kao i sve ostalo. Nedelju, dve dana i neku novu ću za ruku da šetam, lagajući da volim. Da je ona ono o čemu sam sanjao. Moj deč...