.......lezeci na desnoj strani kreveta,okrenuta prema njegovim sirokim ledjima,toliko puta sam ga budila grubim glasom i teskim recima da ustane......Okretao se prema meni snenih ociju i lezernim,seretskim osmehom,nezno me milujuci po licu sa recima :"volim kada si ljuta".Tada te reci nisu ostavljale neko znacenje dubine za toplinu,neznost,zelju ili strast u meni.Zato sada, sva ta jutarnja desavanja,neizgovorene i izgovorene reci vracaju se svako jutro.I svaka rec koju sam rekla sada me boli,pece,razara misli,grudi nanoseci ogroman osecaj kajanja i bola....
Saznanje koje dolazi sa godinama i misao izgovorena na glas:"Da,mogla si biti neznija,umiljatija" postaju nova jutarnja desavanja...hiljadu puta se pomolim Bogu,ponovim na glas ovu recenicu kao da mogu da promenim nesto,kao da ce me cuti,kao da ce se vreme vratiti cudom unazad....... U ovim gluvim nocima te reci koje sam trebala reci nezno i umiljato, sada samo odzvanjaju u praznoj sobi u pustom krevetu koji nije ni bleda senka nekadasnjeg vremena...
Krevet prazan,hladan bez njegovog tela i mirisa sada sluzi kao podsetnik,kao bolni spomenar na proslo vreme,na nesto sto nesvesno uradih od zivota..
.....ne nikada mi nije ni palo na pamet da bi bas ta jutra mogla da mi nedostaju.Da,ta jutra kada se prolecno sunce stidljivo uvlaci u sobu,dan koji se tek radja,cvrkut ptica kroz otvoren prozor,miris i toplina njegovog tela tako blizu mog...Tolika jutra su osvanula mene zaticuci ljutu bez raloga,a moglo je biti tako nezno,strasno i ludo poznajuci kako je bio mastovit i neobuzdan...
......prolaze sati neprospavanih crnih, usamljenih noci u istom onom krevetu u kome sam jutra docekivala ljuta na zivot,na ne znam koga..a moglo je ....da rekoh..
.....nedostaje toplota njegovog tela,miris,ruka na mom telu,nezni,nemirni dodiri koji izazivaju onu slatku jezu..Boze zar moze tako da nedostaje da osetim bol u grudima..
H.S.
Prica jednog zavodnika..
Sreo sam je sinoć. Kaput ispod kolena, ravna kosa i kišobran u ruci. Koračala je tako samouvereno. Tako bezbrižno, kao da je poslednja osoba na svetu. Godine joj ništa ne mogu. Vreme prolazi, ona ista ostaje. Uhvatio sam joj osmeh dok je sa prodavacem novinama razmenjivala par neobaveznih rečenica. Grupu "mangupa" koji su se okretali za njom kada je kraj gradske fontane prolazila. Smeh kada je sa nekim preko telefona pričala. Pratio sam je, moram priznati. Kao detektiv na tajnom zadatku za njom išao. Nedostaje ta ludica ali ćutim. Ne smem da priznam ni svetu ni sebi. Ostala je uvek sebi dosledna. Žena koja je uvek imala svoje ja. Iza svojih reči uvek stajala, svoje stavove zbog drugih nikada menjala nije. Prototip žene kakvu danas želim. Ista ona koju nekad nisam znao da čuvam. Nisam hteo. Bilo me je briga. Mislio sam, mladost, ludost, proći će kao i sve ostalo. Nedelju, dve dana i neku novu ću za ruku da šetam, lagajući da volim. Da je ona ono o čemu sam sanjao. Moj deč...