Ne desava se cesto da vas neko od srca pita:"kako si?"Jednom davno, kad sam ja, Hana, bila studenkinja, profesor Srpske književnosti 20. veka, Aleksandar Jerkov, ušao je u kabinet gde smo ga čekali, mi, studenti, i pitao nas je: Kako ste? Ali stvarno, ne kao svi znamo kako su studenti jer oni pripadaju jednom kolektivu čovečanstva zvanom "studenti", već stvarno, onako kao ljudi, kao pojedinci, kako ste?
Muk.
Tajac.
Ni uzdah da se čuje. Ostali smo bez daha, jer... stvarno, svako se za sebe zapitao: kako li sam? Da li to smem da kažem naglas a da nikoga ne uplašim, da se niko za mene ne zabrine, i da mi ne bude oduzeto to što imam jer nisam dobro? Možda bolje da ćutim i da se pravim da je sve u redu!!!!!I ocutasmo svi.....a zasto?Ne znam,valjda je strah prevagnuo!
H.S
Postojalo je nešto što ju je te večeri nagonilo da padne u iskušenje. Možda nekoliko godina ćutanja, okretanja glave na ulici, čežnje za samo jednim pitanjem makar ono bilo “kako si?”, nerazjašnjen raskid, prvi pravi poljupci, dodiri, suze. Stari datum ili pesma koja i posle toliko vremena dovodi do euforije… Ili pogled koji je sve vreme govorio više od hiljadu reči. Toliko vremena, još više ponosa, promena. Postojalo je nešto u njemu oduvek. Nešto zbog čega ga je bilo teško odbiti. Nešto što ju je stalno vraćalo njemu. Možda neka izostavljena reč ili zagrljaj. Ili ono “volim te, ali za oboje je najbolje ovako” na kraju… Dane je provodila pored novog momka. U početku je bilo neizdrživo, nije podnosila tuđe ruke i usne na svojima. Noću bi je obuzimale krize koje smo najčešće zajedno proživljavale. U životu svake devojke, valjda, postoji neko na koga misli, a ne bi trebalo, čuva svoja osećanja kao veliku tajnu i sama se nosi sa njima svaki put kada se probudi ili svako veče kad...