Ne desava se cesto da vas neko od srca pita:"kako si?"Jednom davno, kad sam ja, Hana, bila studenkinja, profesor Srpske književnosti 20. veka, Aleksandar Jerkov, ušao je u kabinet gde smo ga čekali, mi, studenti, i pitao nas je: Kako ste? Ali stvarno, ne kao svi znamo kako su studenti jer oni pripadaju jednom kolektivu čovečanstva zvanom "studenti", već stvarno, onako kao ljudi, kao pojedinci, kako ste?
Muk.
Tajac.
Ni uzdah da se čuje. Ostali smo bez daha, jer... stvarno, svako se za sebe zapitao: kako li sam? Da li to smem da kažem naglas a da nikoga ne uplašim, da se niko za mene ne zabrine, i da mi ne bude oduzeto to što imam jer nisam dobro? Možda bolje da ćutim i da se pravim da je sve u redu!!!!!I ocutasmo svi.....a zasto?Ne znam,valjda je strah prevagnuo!
H.S
Prica jednog zavodnika..
Sreo sam je sinoć. Kaput ispod kolena, ravna kosa i kišobran u ruci. Koračala je tako samouvereno. Tako bezbrižno, kao da je poslednja osoba na svetu. Godine joj ništa ne mogu. Vreme prolazi, ona ista ostaje. Uhvatio sam joj osmeh dok je sa prodavacem novinama razmenjivala par neobaveznih rečenica. Grupu "mangupa" koji su se okretali za njom kada je kraj gradske fontane prolazila. Smeh kada je sa nekim preko telefona pričala. Pratio sam je, moram priznati. Kao detektiv na tajnom zadatku za njom išao. Nedostaje ta ludica ali ćutim. Ne smem da priznam ni svetu ni sebi. Ostala je uvek sebi dosledna. Žena koja je uvek imala svoje ja. Iza svojih reči uvek stajala, svoje stavove zbog drugih nikada menjala nije. Prototip žene kakvu danas želim. Ista ona koju nekad nisam znao da čuvam. Nisam hteo. Bilo me je briga. Mislio sam, mladost, ludost, proći će kao i sve ostalo. Nedelju, dve dana i neku novu ću za ruku da šetam, lagajući da volim. Da je ona ono o čemu sam sanjao. Moj deč...