...setam ulicama velikog grada,gledam u izloge praznog pogleda trazeci nesto....pokusavam da se otrgnem crnim teskim mislima,ali bezuspesno.....secanja naviru...kako je nekada sve bilo lako,lepo i nadasve jednostavno,a mislili smo da nam je jako tesko i da su problemi neresivi...Ha....bleda grimasa koja bi trebala da bude osmeh samo je kriva linija u uglu usana,oci,ah te oci nekada krupne i vesele pune sjaja sada su umorne,pune suza i mutne,sive...bez sjaja i zivota...Koracam lagano ulicama velikog grada pognute glave,uplakanih ociju trazeci u izlogu izgubljenu srecu....Sve je,rekoh vec,bilo tako lako nekada dok smo mislili da je to nesto najteze sto nas moze snaci...kakva zabuna,kakva prevara samog sebe..Avaj,nismo ni slutili koliko smo bili sretni u tom vrtlogu izgubljenog vremena,za nas sada vec davno proslog vremena...Koraci postaju teski kao i misli...kao i izraz nekada lepog lica veselih ociju.Sada te iste oci pune tuge,bez sjaja,zagledane u neku nepostojecu tacku traze nekog ili nesto.Ne znam sta ili koga,znam da traze,lutaju po licima prolaznika,po izlozima radnji i svakom novom zvuku koji dolazi iz obliznjeg kafea....Pocinje kisa,nebo je sivo kao i moj pogled, nekada pun sjaja....krupne kapi kise mesaju se sa suzama i na prvi pigled niko ni ne primecuje da placem ne sada nego....satima,danima,godinama...Tuga je oko mene,igra svoj tuzni ples kao neki dugi teski performans.Slike mi igraju pred ocima,smenjuju se desavanja,godine,sreca i tuga,ali da opet to su samo secanja....Secanja koja izazivaju onu grimasu bola na licu...nekada lepom licu sa velikim ocima,da,ocima koje su vrcale od sjaja i srece... sada sive,mutne i bez sjaja i zivota.Nestao je sjaj nestala je radost...Ostala su secanja koja bole...Secanja koja mame suze,one suze koje krecu tako sto Vas prvo zapece u nosu,oci se pune suzama,secanja naviru....teska,bolna,ali moja,da....moja .secanja ..koja bole i izazivaju onaj teski uzdah koji gusi....secanja da je zivot ipak nekada davno bio lep...Koracam ulicama sivog velikog grada.....
H.S
Prica jednog zavodnika..
Sreo sam je sinoć. Kaput ispod kolena, ravna kosa i kišobran u ruci. Koračala je tako samouvereno. Tako bezbrižno, kao da je poslednja osoba na svetu. Godine joj ništa ne mogu. Vreme prolazi, ona ista ostaje. Uhvatio sam joj osmeh dok je sa prodavacem novinama razmenjivala par neobaveznih rečenica. Grupu "mangupa" koji su se okretali za njom kada je kraj gradske fontane prolazila. Smeh kada je sa nekim preko telefona pričala. Pratio sam je, moram priznati. Kao detektiv na tajnom zadatku za njom išao. Nedostaje ta ludica ali ćutim. Ne smem da priznam ni svetu ni sebi. Ostala je uvek sebi dosledna. Žena koja je uvek imala svoje ja. Iza svojih reči uvek stajala, svoje stavove zbog drugih nikada menjala nije. Prototip žene kakvu danas želim. Ista ona koju nekad nisam znao da čuvam. Nisam hteo. Bilo me je briga. Mislio sam, mladost, ludost, proći će kao i sve ostalo. Nedelju, dve dana i neku novu ću za ruku da šetam, lagajući da volim. Da je ona ono o čemu sam sanjao. Moj deč...