Te noći možda sam trebala ostati pored njega,pored svog bola koj je imalo u sebi i kajalao se duboko što me je prevarilo,kaže ne zna ni sam što je to uradilo.
Rece mi te noci:"Ja sam kriv mladu sam Te zarobio kraj sebe bila si željna života al greškom si se zaljubila u mene zato što sam ja stigao na stanicu ranije čekaju ći nju, a upoznah Tebe jer ona nije došla"..
Postojalo je nešto što ju je te večeri nagonilo da padne u iskušenje. Možda nekoliko godina ćutanja, okretanja glave na ulici, čežnje za samo jednim pitanjem makar ono bilo “kako si?”, nerazjašnjen raskid, prvi pravi poljupci, dodiri, suze. Stari datum ili pesma koja i posle toliko vremena dovodi do euforije… Ili pogled koji je sve vreme govorio više od hiljadu reči. Toliko vremena, još više ponosa, promena. Postojalo je nešto u njemu oduvek. Nešto zbog čega ga je bilo teško odbiti. Nešto što ju je stalno vraćalo njemu. Možda neka izostavljena reč ili zagrljaj. Ili ono “volim te, ali za oboje je najbolje ovako” na kraju… Dane je provodila pored novog momka. U početku je bilo neizdrživo, nije podnosila tuđe ruke i usne na svojima. Noću bi je obuzimale krize koje smo najčešće zajedno proživljavale. U životu svake devojke, valjda, postoji neko na koga misli, a ne bi trebalo, čuva svoja osećanja kao veliku tajnu i sama se nosi sa njima svaki put kada se probudi ili svako veče kad...