I ove noci stojim na prozoru i gledam put neba.U mesec naravno.Pun je mesec,srebrnog sjaja,okruzen zvezdicama koje igraju tajni ples oko njega svake noci neumorno.Jednom davno si mi rekao:"kada me ne bude bilo pogledaj kroz prozor,pogledaj u Mesec,znaces da mislim na tebe!"I stvarno,Ti si otisao ali nije me izdao Mesec.Kada pogledam u Mesec setim se Tebe i pitam sebe iznova :da li se Ti setis mene u pustim nocima kada gledas u Mesec? Da li me se setis ili je to bila jos jedna u nizu lazi koje prodajes svakoj novoj koja dodje?I ove noci stojim na prozorui gledam put neba.U mesec naravno ,dok Ti prljas nekoj drugoj mastu,postelju,telo i poklanjas joj moj Mesec.
H.S.
Postojalo je nešto što ju je te večeri nagonilo da padne u iskušenje. Možda nekoliko godina ćutanja, okretanja glave na ulici, čežnje za samo jednim pitanjem makar ono bilo “kako si?”, nerazjašnjen raskid, prvi pravi poljupci, dodiri, suze. Stari datum ili pesma koja i posle toliko vremena dovodi do euforije… Ili pogled koji je sve vreme govorio više od hiljadu reči. Toliko vremena, još više ponosa, promena. Postojalo je nešto u njemu oduvek. Nešto zbog čega ga je bilo teško odbiti. Nešto što ju je stalno vraćalo njemu. Možda neka izostavljena reč ili zagrljaj. Ili ono “volim te, ali za oboje je najbolje ovako” na kraju… Dane je provodila pored novog momka. U početku je bilo neizdrživo, nije podnosila tuđe ruke i usne na svojima. Noću bi je obuzimale krize koje smo najčešće zajedno proživljavale. U životu svake devojke, valjda, postoji neko na koga misli, a ne bi trebalo, čuva svoja osećanja kao veliku tajnu i sama se nosi sa njima svaki put kada se probudi ili svako veče kad...