Rekao mi je: "Reci mi nešto lepo ..."
Odgovorio mi je:
"(∂ + m) ψ = 0"
Ovo je Dirakova jednačina i najlepša je od svih u fizici. Opisuje fenomen kvantne zapletenosti, koji kaže:
"Ako dva sistema međusobno deluju tokom određenog vremenskog razdoblja, a zatim se međusobno razdvoje, možemo ih opisati kao dva različita sastava, ali oni već postoje kao drugačiji jedinstven sastav, ono što se događa jednom utiče na drugog, čak kilometrima i svetlosnim godinama daleko".
Ovo je kvantno preplitanje ili kvantno sprezanje. Dve čestice koje su se u nekom trenutku povezale, uvek su povezane. Uprkos udaljenosti između njih, čak iako se nalaze na suprotnim krajevima Svemira, veza između njih je trenutna.
Ista stvar događa se i između dvoje ljudi kada ih povezuje nešto što živa bića ne mogu doživeti.
Ovo nazivamo ljubav.
H.S
Postojalo je nešto što ju je te večeri nagonilo da padne u iskušenje. Možda nekoliko godina ćutanja, okretanja glave na ulici, čežnje za samo jednim pitanjem makar ono bilo “kako si?”, nerazjašnjen raskid, prvi pravi poljupci, dodiri, suze. Stari datum ili pesma koja i posle toliko vremena dovodi do euforije… Ili pogled koji je sve vreme govorio više od hiljadu reči. Toliko vremena, još više ponosa, promena. Postojalo je nešto u njemu oduvek. Nešto zbog čega ga je bilo teško odbiti. Nešto što ju je stalno vraćalo njemu. Možda neka izostavljena reč ili zagrljaj. Ili ono “volim te, ali za oboje je najbolje ovako” na kraju… Dane je provodila pored novog momka. U početku je bilo neizdrživo, nije podnosila tuđe ruke i usne na svojima. Noću bi je obuzimale krize koje smo najčešće zajedno proživljavale. U životu svake devojke, valjda, postoji neko na koga misli, a ne bi trebalo, čuva svoja osećanja kao veliku tajnu i sama se nosi sa njima svaki put kada se probudi ili svako veče kad...